Empatija je sposobnost poistovjećivanja s emocionalnim stanjima drugih ljudi kao i s njihovim ponašanjem i mišljenjem. Smatra se jednom od najljepših osobina čovjeka te izvor milosrđa, suosjećanja, požrtvovnosti i altruizma.
Kako postoje oni koji će se uvijek rado uživjeti u emocionalno stanje drugih, isto tako postoje pojedinci kod kojih je prisutan manjak empatije te nasilno i destruktivno ponašanje. Dokazano je da se velik broj zločina događa upravo zbog nedostatka empatije prema okolini.
Vrste empatije
Postoji plitka i duboka empatija. Plitka empatija predstavlja mogućnost da se stavimo u položaj druge osobe i da pokušamo gledati na svijet iz njene perspektive. Ona predstavlja sposobnost da riješimo probleme na temelju prijašnjih iskustava ili da pokušamo zamisliti što bi se moglo dogoditi u budućnosti.
Duboka empatija predstavlja visoki stupanj metalne sposobnosti da zamislite što drugi ljudi mogu osjećati. Svatko tko ima sposobnost duboke empatije može doista osjetiti ono što drugi ljudi proživljavaju te osjetiti prave emocije. U trenutku kada postanete ta osoba nestat će svaki oblik razdvojenosti koji vas je dijelio.
Kako bi bili sigurni da imate takvu sposobnost to ćete najlakše prepoznati po tome što ne možete zamisliti da nekome namjerno nanesete bol. Vama je potpuno odbojna pomisao da nekome naudite jer ne želite da i vama drugi to učine.
Dvije vrste empatije ne moraju biti povezane, što znači ako je netko sposoban na duboke osjećaje, njemu istovremeno može nedostajati plitke empatije. To bi značilo da može osjetiti tuđu patnju, ali ne može promatrati stvari iz perspektive druge osobe. Objašnjenje je što dvije vrste osjećanja imaju različite izvore, pa je tako prva metalna ili kognitivna, a druga afektivna.
Empatija kod djece
Nemoguće je zamisliti moralno rasuđivanje bez mogućnosti poistovjećivanja s drugima ili barem pokušaja razumijevanja. Smatra se kako mogućnost razumijevanja položaja drugog pojedinca predstavlja osnovicu za zdrav moralni i emocionalni razvoj djeteta.
Upravo takav razvoj sadrži kognitivnu sastavnicu jer osjećaje treba i intelektualno razumjeti te emocionalnu sastavnicu jer empatičnost znači osjećati tuđe osjećaje.
U pitanju je vještina koja neće doći sama po sebi, nju dijete treba naučiti. Dok je nekoj djeci lakše upiti osjećaj za druge, drugima će biti potrebna pomoć. Istraživanja su pokazala da s učenjem treba krenuti od rođenja gdje će roditelji na vlastitom primjeru pokazati djetetu kako se treba ponašati empatična osoba.
Empatična djeca su zadovoljnija i uspješnija u svim društvenim situacijama, pa su tako bolji njihovi odnosi s vršnjacima.
Dokazano je da djeca najbolje uče uz pomoć igre, pa kad god postoji prilika nastojte dijete naučiti važnim stvarima na indirektan način kroz igru. Zahvaljujući učenju kroz igru, dijete može polako naučiti da nitko od nas nije skroz zločest ili dobar, pa svaki roditelj može borbu između dobra i zla pretvoriti u pokušaj razumijevanja situacije drugog djeteta.
Roditelji pritom ne smiju zaboraviti da predškolsko dijete nema toliko razvijenu sposobnost da predoči psihička iskustva drugih i zbog čega moraju biti strpljivi kako dijete ne bi imalo osjećaj da mu se pokušava nametnuti nešto što nema veze s igrom.
Sposobnost empatije
Istraživanja provedena na Sveučilištu Emory pokazala su da se sposobnost empatije može povećati zahvaljujući meditaciji. Pokazalo se da je mogućnost postizanja osjećaja smirenosti preduvjet za sreću, pa se tako sretan čovjek može poistovjetiti s drugima, dok će nesretan pojedinac biti orijentiran samo na sebe.
Ne treba zaboraviti ni koliko je važna empatija u vezi, jer zahvaljujući njoj moguće je biti dovoljno otvoren prema partneru i pokazati poštovanje kao i iskrenost. Tako će smiješak kao i otvoren razgovor omogućiti bolje povezivanje s ljudima te pojačati osjećaj pripadnosti s okolinom.
Sposobnost proživljavanja tuđih osjećaja ojačat će socijalne vještine, jer upravo se na osjećaje gleda kao na mentore koji pomažu održati samosvijest kod svakog pojedinca.
Autor: S.Š. Foto: wavebreakmedia/Shutterstock