Empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i načina kako reagirati na opažene emocije. Osjećati empatiju prema nekome znači razumjeti što osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi te razumjeti kako bismo mi reagirali u sličnoj situaciji.
Smatra se da je ona jedna od temeljnih emocija i da je izrazito važna za zdrav emocionalni i moralni razvoj. Uvijek postoje dvije razine: emocionalna i racionalna. Dakle, mi osjećamo ono što osjeća drugi, ali sve to možemo racionalno razumjeti.
Empatija je preduvjet socijalizacije. Empatija kao takva, ne dopušta osjećaj tjeskobe jer ne potiskujemo osjećaje. Bitno je napomenuti kako empatija nije samo zamišljati kako je drugome. Empatija nužno uključuje i emocionalno povezivanje.
Iako brojne osobine nasljeđujemo putem gena, empatija se može učiti. To je vještina koja je prijekopotrebna u društvu i vještina koja se potiče i razvija, ovisno o okruženju u kojem živimo. Kao i inače, najbolji način za učenje je poznavanje emocija i uvid u ono što rade drugi, pružanje primjera.
Iako neka istraživanja govore kako su za empatiju odgovorni samo geni, djeca trebaju pomoć odraslih kako bi naučila ovu složenu emociju. Empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi te u socijalnim situacijama, imaju više prijatelja i osjećaju se zadovoljno. Djeca koja nisu naučila biti empatična kasnije često postaju hladne osobe koje imaju problema u ostvarivanju zdravih veza sa ostalim ljudima. Oni tada druge ljude ne razumiju pa s njima ni ne suosjećaju.
Djeca od najranije dobi doživljavaju empatiju, samo na različite načine. Tako djeca do jedne godine koriste globalnu empatiju tj. često se ponašaju kao da se ono što se događa drugima događa i njima jer nisu u stanju odvojiti entitete. Nakon toga se razvija egocentrična empatija, kada mogu razumjeti da postoji više fizičkih osoba.
Mogu osjećati empatiju i shvaćaju da sami nisu u nevolji nego da se radi o drugoj osobi. U tom razdoblju ne razlikuju unutarnja stanja drugih od svojih. Između 2. i 3. godine djeca razumiju da drugi ljudi imaju drugačije osjećaje, a razvojem govora empatijske doživljaje mogu lakše izraziti. U kasnom djetinjstvu razumiju da ljudi doživljavaju ugodu ili neugodu u širim životnim situacijama i empatija se počinje kombinirati s mentalnim predodžbama o stanjima drugih.
Empatija je pozitivna emocija koju moramo razvijati, a potrebno ju je razlikovati od simpatije. Simpatija je osjećanje za druge, dok je empatija osjećanje s drugim. Jačanjem empatije jača se povezanost među ljudima. Empatija je sposobnost emocionalne tolerantnosti no često sprječava racionalizaciju i intelektualizaciju.
Autor: Anja Jakopčević, Foto: itsmejus/Shutterstock