Dalmacija je jedna od naših najstarijih regija koja privlači velikim brojem sadržaja, čiji se velik dio pored prekrasne obale odnosi na prirodu koja zaista nudi nevjerojatne prizore, bilo da govorimo o nacionalnim parkovima, ili o parkovima prirode gdje nećete pogriješiti ako odlučite doći. Dalmacija se može ponositi svojim zaista posebnim zemljopisnim položajem, ali i izgledom.
To najviše duguje prekrasnim planinskim masivima za koje nismo sigurni bili im se divili, ili osjećali jednu dozu poštovanja. Mogli bi reći da u Hrvatskoj nema planina viših od 2.000 m.
Planine se dijele na “otočne” planine unutrašnje Hrvatske, te Dinarski planinski lanac koji se proteže kroz gorsku i primorsku Hrvatsku u pravcu sjeverozapad – jugoistok.
U Dalmaciji su to Biokovo, Mosor, Svilaja. Biokovo je poznato kao planinski masiv u Splitsko – dalmatinskoj županiji, koji dijeli Jadran od Dalmatinske zagore.
Obuhvaća područje od prijevoja Dubci na zapadu do prijevoja Sarnač na istoku, te od prijevoja Turija iznad Župe na sjeveru do makarskog poluotoka Osejava na jugu.
Biokovo se nalazi na području gradova Makarska i Vrgorac, te općina Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Najvišim vrhom smatra se Sveti Jure, a bilo bi dobro spomenut kako na ovom području postoji poznati park prirode.
Mosor je planina u Dalmaciji koja se proteže uz more, na potezu od Splita do Omiša sa navišim vrhom Veliki Kabal (1.339 m), dok je najposjećeniji vrh Vickov stup (1.325 m). Na vrhu Sveti Jure (1.319 m) nalazi se istoimena rimokatolička kapelica.
Mosor je bogat po biljnom i životinjskom svijetu, gdje posebno treba ubrojiti mediteransku kulturu i zimzelenu vegetaciju te životinje kao što su brojne zmije i gušteri.
Svilaja je planina u Dalmatinskoj Zagori sa najvišim vrhom Bat (1.508) iznad Sinja. Smatra se kako po istraženosti ovog područja, Svilaja još uvijek spada među slabo poznate hrvatske planine.
Bitno je spomenuti kako Svilaja ima arheološko značenje zbog starih ilirskih gradina i zato se neki vrhovi nazivaju Gradina, Polača i slično.
Foto: László Szalai/Wikimedia