“Neće da se prihvati posla!” – žale se neki roditelji na svoje dijete. “Ne umiva se kako treba, teško mu je otvoriti vrata, nerado mi donese drva, ne želi da obavi neku kupovinu, kad se prihvati nekog posla brzo ga napušta” – takve i slične primjere često čujemo.
Roditelji kore, viču, kažnjavaju, a dijete ipak ne postaje bolje. Premalo se trude da otkriju uzroke lijenosti.
Roditelji ne razmišljaju nije li im dijete možda bolesno pa prema tome i manje zainteresirano za rad. (Tako npr. slabokrvno dijete može zbog bolesti biti tromo i bezvoljno, pa ako bolest nije otkrivena, proglase ga lijenim.)
A možda su ga u igri bez potrebe prekidali, izazvali u djetetu otpor i srdžbu te se pravi smisao za rad nije razvijao, jer sistematska igra za dijete je i sistematski rad. I obratno: nisu li njihova djeca preopterećena preteškim radom, te su postala malodušna i nezainteresirana za rad.
Ima roditelja koji nikad ne pohvale dijete za uspjeh u radu. Dijete npr. donese predmet koji je izradilo i hvali se: “Tata, gledaj kako sam lijepo izradio!” A otac? “Samo tratiš vrijeme glupostima.”
Ponegdje su lijenost skrivile i nesuglasice u porodici . Otac traži jedno, majka drugo. Majka ili otac sami izvršavaju zadatke mjesto djeteta. Mnogi roditelji pretjeruju u pomaganju djeci i zaboravljaju da djeca treba da rade i da izvršavaju svoje obaveze. Tipična je pojava lijenosti u pubertetu. Ali ta lijenost sama prolazi, samo roditelji treba da je razumiju.
Foto: Catalin Petolea/Shutterstock