Vinogradarstvo je najistraženija grana poljoprivrede, a vinova loza možda i najizazovnija kultura za uzgoj. Apsolutno svaka odluka koju donesete za svoj vinograd (izbor sorte, položaj nasada, razmak između trsova… ) odredit će okus, aromu, strukturu, stil i kvalitetu vina. Dobar dio tih odluka morat ćete donijeti već u samom početku, još u fazi promišljanja i započinjanja s uzgojem. Neupitno je da ćete se, bez obzira na pomno isplanirane strategije uzgoja vinove loze, prije no što dođete do finalnog proizvoda, naći pred brojnim izazovima u procesu uzgoja.
Sljedeće retke posvetit ćemo zdravlju vinove loze i najčešćim bolestima kojima je ova kultura izložena. Ono što odmah trebate znati je da s prskanjem u cilju sprječavanja bolesti, treba započeti preventivno, odmah u prvoj godini, kako biste listove vinove loze održali zdravima i prije nego se na njima pojavi grožđe. To se posebno odnosi na gljivične bolesti peronosporu i pepelnicu. Uočite li i jednu od ove dvije bolesti na listovima, bit će nažalost prekasno za daljnji rast i razvoj loze do faze u kojoj ona može dati plod.
Najčešće bolesti vinove loze
Već spomenuta gljivična oboljenja – peronospora i pepelnica, a uz njih i trulež – najčešće su i ujedno najproblematičnije bolesti vinove loze. Najviše im pogoduju topli i vlažni uvjeti, tako da na našim područjima dobar dio vremena pri uzgoju loze odlazi na njihovo suzbijanje. Suzbijanje je moguće dobrom njegom vegetacije, koja omogućuje brzo sušenje listova i grožđa nakon rose ili kiše te redovitim prskanjem fungicidima.
Pepelnica
Gotovo sigurno ne postoji vinogradar koji se nije susreo s ovom infekcijom. Ovom gljivičnom oboljenju nisu potrebni voda i vlaga da bi se razvijala, štoviše, najčešće zahvaća listove vinove loze kada su osobito vrući, a može se pojaviti tijekom cijele sezone rasta lista. Čak i tek malo zahvaćeni listovi neće moći valjano obavljati fotosintezu, s vremenom će se posve osušiti, a loza ostati gola.
Osim listova, pepelnica može zahvatiti i same plodove, odnosno grožđe. Učinkovito ga možemo zaštititi pravovremenim prskanjem sumporom. S prskanjem krećemo čim mladice dosegnu dužinu od otprilike 25 cm i vršimo ga svakih deset dana. Posljednje prskanje obavljamo tridesetak dana prije očekivane berbe.
Peronospora
Iako je većina sorti grožđa otporna na obolijevanje grozda peronosporom, mladi listovi izrazito su joj podložni. Fungicidi daju pozitivne rezultate u borbi s ovom gljivičnom infekcijom, no otme li se ona kontroli, može u potpunosti ogoljeti trs.
Osobito joj pogoduju vlažna područja te ona u kojima su tijekom sezone rasta česte kiše, koje vegetaciju ostavljaju mokrom tijekom noći. Kao i kod pepelnice, prskanje se obavlja svakih desetak dana, a fungicide miješamo sa sumporom.
Crno gnjiljenje
Simptomi crnog gnjiljenja su jasno vidljive smeđe mrlje na listovima. Međutim, pravu štetu prouzročit će mladim grozdovima. Zaraženo grožđe ubrzo postaje crno te se u potpunosti osuši, a najpodložniji ovoj bolesti su u razdoblju cvjetanja, osobito ako je tada vrijeme vlažno. Naime, crnom gnjiljenju odgovaraju isti uvjeti kao i peronospori, pa se i protiv ove bolesti zaštitite fungicidima, pridržavajući se pri tome uputa za suzbijanje peronospore.
Gnjiljenje grozda
Razlikujemo dva tipa gnjiljenja grozda: gnjiljenje uzrokovano samo sivom plijesni i gnjiljenje uzrokovano cijelim nizom organizama koji grožđe pretvaraju u vinski ocat.
Prva vrsta gnjiljenja grozda zove se još botrytis ili siva plijesan. U početnim fazama prepoznaje se po sivim dlačicama, “maljicama”, odnosno izrazito vidljivoj sivoj plijesni koja se širi po kožici bobica i polako isušuje grožđe, iako ono zadržava privlačan, sladak okus. Do ovog gnjiljenja dolazi u vrijeme mokrih berbi, ako je razdoblje u vrijeme dozrijevanja ili netom prije berbe kišovito.
Bijelo grožđe podložnije je ovoj bolesti nego ostale sorte grožđa. Međutim, ako je grožđe već zrelo kada se pojavi siva plijesan, to za proizvođača vina čak može biti i više nego dobro. Zbog slatkoće koju takvo grožđe zadržava, moguće je proizvesti iznimno slatko, ukusno i aromatično desertno vino.
Za razliku od sive plijesni, drugu vrstu gnjiljenja uzrokuje mnoštvo bakterija i gljivica, među kojima je vodeća bakterija Acetobacter, odnosno bakterija vinskog octa. Ovi organizmi traže rane, u prvom redu štete od insekata, a zatim i sitne pukotine nastale obilnim kišama na kožici grozda, kako bi se razvijale i nagomilavale u njegovoj unutrašnjosti. U konačnici grozdove pretvore u vinski ocat.
Zahvaćeno grožđe obično ima tamniju, ružičastu nijansu, a gnjiljenje se lako otkriva dovoljno oštrim mirisom koji vam ne može promaknuti. Čak i malene količine u moštu mogu smanjiti voćnost i doprinijeti gorčini vina. Rizling, svi Pinoti, Bijeli sauvignon i Crni pinot osjetljivije su sorte na ovu vrstu gnjiljenja od ostalih, posebice ako je sezona berbe bila topla i vlažna. U takvim uvjetima mudrije je izabrati sorte otpornije na gnjiljenje (na primjer Vidal, Cabernet ili Chardonnay).
Prskanje vinove loze
Bez obzira koju sortu uzgajate i gdje, prskanje je obvezno. Svaka regija i područje unutar nje ima svoje karakteristične i specifične probleme pa je potrebno da se pridržavate uputstava i preporuka koje vrijede za vaš kraj. I na kraju ne zaboravite da se za svako pitanje, problem ili preporuku uvijek možete obratiti mjesnim udrugama i proizvođačima vina.
Autor: I.K., Foto: moniquayle/Pixabay