Jednom davno živjela je jedna kneginja. Kada je vojska napala njezin grad i vojska ga nije uspjela obraniti, ona je iz njega pobjegla sa svojim malenim kneževićem. Putovali su cijelu noć kako bi stigli do Kitež-planine prije svitanja. Kitež-planina bila je posebna po tome što je svima ulijevala strah u kosti. Naime, tamo je živio strašan Zmaj Ognjeni u društvu sedam vila Zatočnica. U dolini ispred planine, u malenoj kolibi živjela je pastirica Milojka.
Kada je kneginja ugledala kolibu, upitala je Milojku smiju li ona i knežević ući kako bi se spasili od neprijatelja. Imali su plan da navečer nastave svoje putovanje. Milojka ih je pustila u kolibu i ponudila im ovčje mlijeko. Kako bi joj se odužila, kneginja joj je dala svoj zlatni pojas i zlatni križić kneževića i zamolila je da im ih čuva. Rekla joj je da će se vratiti kada se njezina vojska obračuna s neprijateljem, a onda će njih dvije biti prijateljice.
Milojka joj je rekla da bi rado bila njezina prijateljica, ali one nisu ravne niti po razumu niti po plemenu. Međutim, drage volje je pristala pričuvati joj stvari jer joj je željela pomoći u nevolji. Kneginja joj je zahvalila i otišla na put. No, otkada je otišla, nije se više vraćala. U konačnici, vojska nije uspjela u obrani grada kojeg su uskoro nastanili neprijatelji.
O kneginji i kneževiću više se ništa nije znalo. No, Milojka je dalje čuvala njezin zlatni pojas i kneževićev zlatni križić. Uskoro su svi mladići saznali što Milojka ima pa su joj dolazili sa željom da im postane žena. No, ona je znala da oni dolaze samo zbog zlata te niti jednog nije htjela prihvatiti za muža. Na kraju se udala za jednog siromašnog mladića kojeg nije bilo briga za zlato koje čuva. Živjeli su jako siromašno i puno puta nisu imali što za jesti, ali nikada im nije palo na pamet prodavati zlato.
Godine su brzo prolazile i Milojka i njezin muž bili su sve slabijeg zdravlja. Na samrti je pozvala svoju djecu, kći Rutvicu i sina Jaglenca kojima je darovala kneginjine darove. Kći je dobila zlatni pojas, a sin zlatni križić. Rekla im je da dobro čuvaju poklone i budu dobri. Pošto su oboje bili jako mali nisu shvaćali što se dogodilo, i dalje su se nadali da će se njihova majka probuditi. Seljani su organizirali sprovod kako bi pomogli djeci. Rutvica i Jaglenac su sjedili sami kada se među njih spustio veliki orao. Uhvatio je Rutvicu za zlatni pojas i poveo je prema Kitež-planini. Rutvica se pitala zašto orao nije poveo i brata Jaglenca u gnijezdo.
Rutvica je na planini ugledala sedam vila Zatočnica koje su ime dobile prema tome jer su se odlučile osvetiti ljudima. Kada su Zatočnice vidjele orla i Rutvicu, rekle su mu da je spusti na stijenu Razdijeli. No, Orao Klikun nije ih slušao. Odlučio je Rutvicu odnijeti u gnijezdo k malim orlićima. No, prije toga morao je preletjeti cijelu planinu. Naime, na njezinom vrhu bilo je jezero koje je u sredini imalo otočić na kojem se nalazila crkva. Rutvica je ugledala crkvu i sjetila se svoje majke. Kada se primila za srce raskopčao joj se zlatni pojas te je pala u jezero. Orao Klikun nije mogao do nje jer na jezero nisu smjele niti vile, zmajevi i bilo koja druga bića. Rutvica je doplivala do otoka, a onda od tamo nije mogla nikuda dalje. Na neki način je bila sigurna jer do nje nisu mogla zla bića.
Ljudi su vidjeli da orao Klikun odnosi Rutvicu, ali nisu za to marili. Vjerovali su da je tako najbolje jer nitko se nije mogao brinuti za dvoje djece. Pretpostavljali su da će se za Jaglenca netko pobrinuti, ali pošto je i on ostao sam i napušten, odlučio je otići u potragu za svojom sestrom.
Dječak se ničega nije bojao jer nije poznavao strah. Majka ga je uvijek dobro čuvala. Penjao se stijenama kako bi došao do vrha planine, ali putem je susreo vile Zatočnice koje su zaključile kako im se ukazao dobar plijen. Okružile su dječaka, ali nisu ga mogle uhvatiti za ruku zbog križića kojeg je imao oko vrata. Smislile su plan da ga namame u vučju rupu prepunu bodlja. Namamile su ga da padne u rupu, ali srećom kada je padao u rupu na vrhu se nalazilo lišće koje je prekrilo bodlje na dnu. Tako se Jaglenac našao na lišću te je zaključio da je vrijeme za spavanje i slatko je zaspao.
Zatočnice su dalje smišljale kako da se dočepaju djeteta jer ga nisu smjele dotaknuti. Odlučile su prizvati oluju koja bi natopila rupu kišom i potopila Jaglenca.
Rutvica je za to vrijeme bila sama na jezeru, a društvo su joj pravile jedino životinje. Razmišljala je o svom bratu Jaglencu, kada je primijetila da se sprema nevrijeme. Naime, na jezeru je slao sunce, ali Rutvica se bojala da nekome u planini treba pomoć. Odlučila je otići do crkve i povući konop od zvona. Kada su Zatočnice čule crkveno zvono koje nije zvonilo cijelo jedno stoljeće, uplašile su se i razbježale. I oluja je stala.
Jaglenca je srećom bujica vode odnijela niz planinu te se zaustavio u dolini na jednom grmu. Probudio se i nije znao gdje se nalazi, ali je zaključio da mora krenuti dalje prema planini kako bi pronašao svoju sestricu.
Kada je zvono prestalo zvoniti, Zatočnice su izašle iz svojih skrovišta i otišle vidjeti gdje je Jaglenac. Bile su jako ljute kada su vidjele da ga nema u rupi, a onda su ga spazile kako se penje planinom pjevajući pjesmicu. Mislile su u pomoć pozvati Zmaja Ognjenog, ali su od toga odustale jer su zaključile da bi to za njih bila velika sramota.
Pomoć su potražile od nijeme medvjedice koja se nije bojala križa koji je dječak nosio. Rekle su joj da ga umori, a jedna od njih će za to vrijeme čuvati njezino mladunče. Kada se medvjedica podigla na stražnje šape, Jaglenac je pomislio da će ga zagrliti. I skoro se dogodila velika nevolja, da medvjedica nije čula svoje mladunce te odustala. Trčala je prema svom medvjediću i nahrlila na zlu vilu koja ga je čuvala. I dok su se one sukobile, Jaglenac je otišao dalje ni ne znajući što se moglo dogoditi.
Vile Zatočnice sada su imale plan da dječaka otruju otrovnim jagodama. Jedna vila je ubrala crvene jagode, ni ne znajući da je dječak pojeo crne jagode kada je ogladnio. Nakon toga, počela ga je boljeti glava i vid mu se zamutio. Zatočnica mu je ponudila crvene jagode što je poništilo otrov crnih i dječak je ponovo bio dobro. Nastavio se penjati na planinu kako bi pronašao Rutvicu.
Zatočnica nije mogla vjerovati da je dječak još uvijek živ. Odlučila je po pomoć otići do svog brata, ptića Bukača koji je dječaka trebao zaustaviti svojom vikom dok ona ne potraži pomoć od Zmaja Ognjenog.
Spustila se i noć, a jaglenac je došao do jedne brazdice. Tada je začuo snažno rikanje. Bukač, koji je bio veličine kokoši, ga je pokušavao omesti. No, dječak ga se nije bojao kao ni ničega do sada. Promatrao ga je s divljenjem, a posebice mu se svidjelo njegovo napinjanje. Zatočnica ja potražila pomoć od Zmaja Ognjenog koji se uputio prema dječaku. Kako je već bio umoran, kada je stigao, izdahnuo je od muke što je pomoglo Jaglencu jer ga je tako prebacio preko brazdice. Zatočnica nije mogla vjerovati što se dogodilo te se od muke rasplakala.
Jaglenac je stigao do crkvice gdje se nalazila Rutvica. Iako je bilo već jako kasno, ona nije mogla zaspati. Čula je da se nešto događa na Kitež-planini. Kada ju je Jaglenac počeo dozivati, nije niti slutila da je to on. No, kada joj je skočio u zagrljaj, čvrsto ga je zagrlila te su tako zajedno zaspali. Živjeli su sretno i veselo. Imali su vode i malina, gledali su krijesnice i uživali u šarenim cvjetovima i letu leptira. Ipak, Rutvica se pomalo brinula hoće li moći prehraniti svoga brata.
Jednoga dana najmlađa Zatočnica poželjela je zlatni pojas Rutvice za sebe. Dozivala je Rutvicu i molila je da joj da pojas, ali kada ova to nije htjela učiniti, rasplakala se. Rutvica joj nizašto nije htjela dati poklon svoje majke, iako joj je Zatočnica rekla kako je to ustvari poklon kneginje koja je davno umrla.
No, kneginja nije bila mrtva. Živjela je u dalekoj zemlji gdje nitko nije znao da je ona ustvari kneginja. Živjeli su siromašno, a kako bi prehranila svoga sina, morala se zaposliti, tkala je i prela. Knežević je živio vrlo skromno, no bio je jako drzak. Zvali su ga božjak Relja.
Jednoga dana kada je Relja kosio travu kod svoga gazde, dogodio se incident. Prišao mu je mladić na konju i zamolio ga da mu pomogne pronaći srebrnu ostrugicu. Relja se razljutio, u njemu se probudila snažna kneževska krv te je odgurnuo mladića s konja. Otrčao je do majke i vičući zašto ga je rodila siromašnog. Tada mu je kneginja ispričala sve što se dogodilo, a mladić se pitao je li ostalo nešto od kneževine gdje su živjeli. Majka mu je ispričala kako su ostali samo zlatni pojas i križić i kako ih neće pronaći u kneževini nego kod jedne stare pastirice.
Relja se spremio i otišao na dalek put kako bi pokušao pronaći zlato i saznati što se dogodili s kneževinom. Kada je stigao, ljudi su mu rekli da se u kneževini sada goste gospoda, a da se zlato nalazi kod Rutvice i jaglenca jer je stara pastirica umrla. Nije znao gdje bi prvo krenuo, no ipak odluči prvo otići do Kitež-planine pa će se vratiti do kneževine.
Putem, na planini, sreo je Zmaja Ognjenog. Nakon velike borbe uspio je savladati zmaja tako što ga je svojom sabljom prepolovio na pola. Sjeo je kako bi malo odmorio, kada je ugledao najmlađu vilu Zatočnicu kako plače. Kada ju je upitao zašto plače, ona mu je odgovorila da plače jer ne može dobiti pojas i križić od djece s jezera.
Vila Zatočnica je imala plan. Odlučila je Relji pokazati put do jezera kako bi on oteo križ i pojas djeci, a onda će ih ona oteti od njega. Putem mu je ispričala sve o tome kako djeca ne mogu s jezera, iako su tamo sigurna od svih. Naime, da bi otišli s planine, otkrila mu je, moraju uzeti kandilo i svijeću i tada će opet moći sići do kolibe u kojoj su živjeli.
Kada su stigli do brazdine, vila mu je rekao da pozove djevojčicu i otme joj pojas uz pomoć sablje. No, kada je Relja vidio uplakanu djevojčicu i njezinog brata kako sami žive, ražalostio se i potjerao vilu svojom sabljom. Uputio se prema djecu, a Rutvica je imala osjećaj da je Relja plemenit čovjek koji će ih spasiti. Relja im je otkrio kako se mogu spasiti s planine. dovoljno je da zapale oganj i svijeću te cijelu planinu prođu kao da su u crkvi. To su i učinili te su se uskoro zajedno počeli spuštati planinom.
Na planini se otvorila staza, a Rutvica, Jaglenac i Relja su njome ponosno koračali. Vile Zatočnice su udisale dim zbog kojeg su umrle, jedna se pretvorila u prašinu, jedna u kamen, treća u plamen… Na planini više nije bilo zlih bića.
Kada su stigli do kolibe, Relja ih je zamolio da mu predaju pojas i križić jer oni pripadaju njegovoj majci. Rutvica se obradovala na spomen majke zbog toga što su oni ostali bez svoje, a Relji su se zbog toga oči napunile suzama. Odlučio je otići u daleku zemlju po svoju majku. Kada je kneginja to saznala, otišla je brata i sestrice i više se od njih nije htjela rastati.
Živjeli su svi zajedno u kolibici koja im je nakon nekog vremena postala tijesna. Relja je bio jako vrijedan te je sazidao kamenu kuću, a radio je i na livadi i u polju, Jaglenac je na livadi čuvao ovca, Rutvica se brinula o kući, a kneginja je šivala odjeću.
Kada su seljani čuli za veliku dobrotu i mudrost Reljine majke, poželjeli su da im ona bude kneginja. Cijeloj obitelji ljudi su poklonili zemljište i ona je sada bila njihova savjetnica, a Relja njihov vođa čija je snaga i mudrost bila nenadmašiva.
U staroj kneževini je jednog prigodom nestalo vina zbog stalnog čašćenja gospode. Sluge su odlučile tome stati na kraj te podrezati grede u dvorani za vijećanje. Kada su to učinili na njih se srušio strop i usmrtio ih. Svi su umrli, sluge su pobjegli, a kneževini je ostala napuštena.
Ljudi sa svih strana su otišli do Relje i zamolili ga da on sada bude novi knez jer je veliki junak. Relja je na to pristao, a ljudi su mu sagradili dvore u koje se preselio s majkom, Rutvicom i Jaglencem. Tada je bilo priređeno veliko slavlje. Relja se oženio Rutvicom, a Jaglenac je postao predivan mladić. Kneginja je zaključila da će ova kneževina trajati vječno jer je pokreće velika ljubav.
Ilustracija: Sanja Rogošić