Predškolsko dijete na različite načine izražava svoj u stalnu potrebu za igrom, koja je njegova osnovna i najomiljenija aktivnost. Ako promatramo dijete koje se igra na pjesku, možemo uočiti kako s velikim zanimanjem izrađuje velike i male kule, brijegove, putove, potok, jezero itd. Često dopunjava svoju izmišljenu građevinu grančicama, kamenčićima ili igračkama koje se kreću po nastalim puteljcima.
Pažljivo promatrajući njegovu igru, ustanovit ćemo da je to malo predškolsko dijete zapravo stvorilo jednu vrlo interesantnu cjelinu zanimljivih pješčanih oblika. Ustanovit ćemo također da ono sve spretnije upotrebljava pijesak kao materijal kojim modelira i gradi, te da nas ugodno iznenađuje svojim idejama.
Kada bismo tom istom djetetu umjesto pijeska dali dovoljno gline, koja je mekana i podatljiva dječjoj ruci, vidjeli bismo kako ono veoma smjelo i bez poteškoća izrađuje oblike, kako ih dotjeruje i želi sačuvati. Dakle, likovno izražavanje postaje uz igru jedna od popratnih i veoma značajnih aktivnosti predškolskog djeteta.
SVA DJECA VOLE CRTATI
Već mali trogodišnjak pokazuje izrazito oduševljenje za taj rad, želi ga, pa sam ponovo traži olovku ili boje. Ako odrasli ne smatraju to važnim, onda će naći mogućnost da crta na asfaltu ili štapićima po pijesku, ili na žalost po zidu.
Potreba da likovno prikazuje živi u djetetu, i ona je stalna. Ta osobina nije svojstvena samo nekoj djeci nego svoj djeci svijeta. Da bismo to ustanovili, potrebno im je samo dati dovoljno likovnog materijala, koji ih sam po sebi privlači, da bi onda crtali, slikali, modelirali, gradili ili izrezivali od raznobojnih papira.
ŠTO TREBA ZNATI O CRTANJU MALOG DJETETA
Prvo i najpoznatije sredstvo jest olovka, kojom dijete najčešće dolazi u doticaj. Prvi su tragovi olovke nekontrolirani, jer je pokret ruke malog djeteta još krut, nespretan i neusklađen . Igrajući se olovkom po papiru , ono vodi svoju ruku ovamo i onamo, gore i dolje, u krugu i u suprotnim smjerovima. Tom učinku vlastite ruke neobično se raduje. Na taj način nastaju tipična dječja šaranja (oko 3. godine).
Neorganizirana zbrka crta nastala zbog neuravnoteženih pokreta ipak je važna za dijete: zbog stjecanja sigurnosti u držanju olovke i postupnog snalaženja na podlozi papira. Da bi lakše svladalo početne teškoće crtanja, potrebna mu je meka olovka, koja neće proparati papir i kojom će dijete prije svladati pravilno držanje olovke.
U toj fazi razvoja dijete još ne misli o tome što će nastati od crteža, jer crta bez određenog cilja, tj. nema određenu namjeru da crtom nešto prikaže. U najvećoj mjeri oduševljava ga samo sredstvo kojim radi, pokret ruke, kao i neposrednost nastalih tragova.
Iznenađenje nad neprestano novim tragovima i oduševljenje vlastitim radom potiče dijete da šarajući po papiru govori i obrazlaže ono što je slučajno nastalo u igri olovkom. Govor prati crtež. Uskoro pronalazi svoje likovno tumačenje, jer je sadržaj pronašlo u kretanju samih crta. (Na to ga mogu potaći i odrasli svojim pitanjima).
Na jednom dijelu njegova zašaranog papira otkriva tada sličnost po obliku s nekim poznatim mu predmetom. Na primjer, zaobljena crta može za dijete predstavljati loptu. Ono, zapravo, traži oblik, a onda ga i prepoznaje. Slučajno nastao oblik još nije jasno određen, jer se događa da dijete u jednom te istom obliku vidi čas loptu, kotač, sunce i slično.
PRVE ŠARE IMAJU VAŽNU PEDAGOŠKU I PSIHOLOŠKU ULOGU u razvoju djeteta, njegovih pokreta ruke (naročito šake i prstiju), mišljenja i mašte. Njima dijete izražava neka svoja iskustva, svoja osjećanja o kojima govori, a napose izražava radost upoznavajući svoje snage koje ono u likovnoj aktivnosti osjeća. Na dijete moramo neprestano gledati kao na ličnost u razvoju, koja danomice napreduje ako živi u pogodnoj okolini koja taj napredak i potiče.
Ovo je osobito važno u predškolskom periodu života, jer ako toga nema, može se dogoditi da se dijete od 6 godina slabije likovno izražava od djeteta mlađe predškolske dobi. Zbog toga je potrebno da, osim crtanja olovkom, osiguramo djetetu sredstva i materijal za slikanje (tempera-boje ili vodene boje i kistove).
Papir za slikanje treba biti dosta velik, jer dijete onda sigurnije pokreće i drži kist. Dijete se (kao i olovkom) najprije igra bojom po papiru. Stvara veće ili manje mrlje, poteze i ubrzo bij la podloga papira postane prekrivena živim bojama različitih vrsta. Dijete odabire one boje koje ga privlače, a to su najčešće tople boje (crvena, narančasta, žuta itd.). Povremena upotreba boja i kista pomaže usavršavanju i proširivanju sadržaja dječjeg crtanja.
OKO 4 . GODINE DIJETE IZRAŽAVA ŽELJU DA CRTEŽOM NEŠTO PRIKAŽE. Ono postaje svjesno kako treba pokretati rukom da se postigne ovakva ili onakva crta (kružna, okomita, kosa, vijugava) i tada počinje crtati s određenim ciljem i namjerom. Ranije slučajnosti nestaju i one ustupaju mjesto pravom dječjem crtanju. Dijete počinje prikazivati svoje doživljaje, naravno, na svoj poseban način – prema svojim mogućnostima. Najčešće prikazuje predmete najbliže okoline, jer oni zaokupljuju njegovu pažnju. Voli crtati oblike koji su pokretni i dinamični : loptu, kotače, put, motorna vozila i slično. To su sadržaji s kojima se dijete svakog dana susreće pa zato i postaju tema njegova likovnog izražavanja.
NAJOMILJENIJI I PRVI MOTIV KOJI DIJETE TE DOBI CRTA JEST ČOVJEK
On mu je blizak i interesantan. Iako je čovjek najsloženiji lik, on se prvi pojavljuje u crtežu djeteta. To su prije svega njegovi roditelji, najčešće lik majke, jer je s njom i najviše emocionalno povezano. Oblik nacrtane čovječje figure još je dalek od realnog izgleda, ali za tako malo dijete to je ipak “njegov” čovjek koji živi na papiru. O njemu će nam ispripovijedati mnogo toga.
Zaobljena crta, slična kružnici, glava je unutar koje su smještene točke ili kružići – za oči – i dulji ili kraći potezi – za usta i nos. Tijelo je izostavljeno, noge se odmah nastavljaju na glavu. Dijete uočava najprije ono što je u pokretu. Zato se prvi crteži čovjeka nazivaju “glavonošci”. Postupno se povećava broj detalja na ljudskom liku, a način njihova prikazivanja postaje jasniji i određeniji. Dopunjavanje i sređivanje u najužem su skladu s dječjim boljim zapažanjem i predočavanjem okolnih predmeta i oblika i sa sve većim usavršavanjem sposobnosti likovnog izražavanja.
Treba naglasiti da je postojeći razvojni put koji dijete u svom crtežu prolazi i pokazuje, od prvih šara do konačno izrađene figure čovjeka, u svakog djeteta veoma i ndividualno izražen i obilježen. Ako usporedimo ovih nekoliko crteža različite djece , vidimo isto toliko različito nacrtanih ruku, nogu, stopala, kose, lica itd. U toj razlici i jest najveća vrijednost, jer za svaki pojam i misao djeca samostalno pronalaze likovne oblike, svoje oblike, koje svaki na svoj način organiziraju u likovnu cjelinu.
Životinje, kao pokretna bića i dječji prijatelji, javljaju se u dječjim crtežima nakon pojave “glavonošca”. Oblik životinje prelazi također stanovite stupnje razvoja : od ravne crte i kruga s mnogobrojnim udovima do crtanja onih oznaka koje su za dijete važne i interesantne.
Od 3. do 7. godine dijete neprestano dotjeruje svoj crtež i druge oblike i prikazuje: dizalicu, kuću, drveće, cvijeće itd. – uglavnom sve ono s čime dijete neposredno dolazi u doticaj. Ali to nije “naučena” kuća, koju mu odrasli pokažu kako se crta: dva prozora i vrata ili drvo s krošnjom poput balona. Djetetu treba pomoći na drugi način. Treba ga usmjeravati da gleda i promatra.
Treba s njim razgovarati o tome da kuće u gradu nisu sve iste, da leptir kojeg rado crta pastelom ili slika temperama ili izrezuje od papira u boji ne mora uvijek biti jednak. Ima ih različitih i po boji i po ukrasima. Takvim načinom proširujemo dječje spoznaje i bogatimo njegovu maštu za nove kombinacije i zanimljiva likovna rješenja.
Foto: YanLev/Shutterstock