Promatramo li neku djecu u igri ili ako pratimo njihov razgovor, zapazit ćemo da ponekad ta djeca, iako im je tek pet-šest godina, izgledaju toliko ozbiljno da ostavljaju dojam kao da su odrasle osobe. Takvo se dijete rijetko smije ili mu je smijeh usiljen.
U takva djeteta nema razdraganosti i živosti njegovih vršnjaka. Podsjeća više na starca negoli na dijete. I lice te djece ima drukčiji izgled. Obično su takva djeca blijeda, a najčešće se u njih javlja i nervna poremećenost. To se događa zbog toga što neki roditelji zaboravljaju na specifične osobine djetinjstva, zaboravljaju da je djetetu potrebna igra, kretanje, živahnost, nestašluk, vedrina i dječje društvo.
Ozbiljnim često postaje jedinac koji je odijeljen od druge djece, dijete koje se prisiljava da živi načinom odraslih, dijete koje u ranu djetinjstvu doživljava svu gorčinu života, ili koje već od rana djetinjstva vrši poslove za koje nije doraslo ili je preopterećeno dužnostima(škola, zadaća, učenje klavira, stranih jezika, ritmike, i tako od jutra do mraka, bez igre, slobode i radosti).
Mnogi psiholozi i psihijatri smatraju da razna nervna poremećenja mladih i odraslih nastaju zbog toga što takvi pojedinci nisu imali svoga djetinjstva, već su od najranije dobi bili preopterećeni i morali živjeti životom odraslih za koji nisu bili dorasli.
Foto: Kiselev Andrey Valerevich/Shutterstock