Peradnjak je zgrada u kojoj se kokoši hrane, nose i u kojoj spavaju. Ako kokoši u peradnjak samo nose i prespavaju, peradnjak može biti malen i vrlo jeftin. Ako držimo kokoši na velikom ispustu a za lošeg vremana borave u nekoj šupi, pod podstrešnicom ili sl. , tada će peradnjak biti mali.
Dovoljno je da osiguramo po kokoši 0,15 m2 poda, što za 50 kokoši iznosi 7,5 m2, odnosno tlocrt peradnjaka treba da bude 2,5 X 3 m.
Peradnjak treba biti visok toliko da u njem može čovjek uspravno stajati. Obično se peradnjaci grade s krovom na jednu stranu, npr. prednja visina stropa neka bude 2,25 m, a stražnja 2,00 m. Ako u peradnjaku moramo kokošima osigurati i boravak za ružna vremana i zimi, tada će peradnjak biti prostraniji . U tom slučaju računamo da je potrebno osigurati toliku površinu da na 1 m2 ne bude više od 3 kokoši. Ako imamo više od 100 kokoši, površina se može smanjiti, ali ne više nego da nam na 1 m2 dođu 4 kokoši . Prema tome, za jato od 50 kokoši moramo osigurati 16-17 m2, ili površinu od 3 X 5,5 m. Što se tiče visine, vrijedi isto što je ranije rečeno.
ČIŠĆENJE PERADNJAKA
Skupljene izmetine ispod motaka za noćenje kokoši izvanredno su gnojivo koje možemo upotrijebiti za najintenzivnije kulture, kao na primjer povrće i cvijeće. Gnoj iz stelje, pa makar bio i godinu dana u peradnjaku, ako se upotrijebila piljevina ili strugotine, nije naj bolji i moramo ga miješati s ostalim gnojem i upotrijebiti za gnojenje oranica.
KAKAV MORA BITI PERADNJAK?
Bez obzira na to služi li peradnjak samo za noćenje ili i za dnevni boravak u slučaju lošeg vremana, peradnjak mora biti zračan i svijetao. To postižemo potrebnom kubaturom, otvaranjem prozora i građenjem otvora za ventilaciju pod samim stropom. Ti se otvori, koji mogu biti četvrtasti ili okrugli, osiguraju lako pomoćnim zasunima, tako da ventilaciju lagano ravnamo pomicanjem zasuna. Otvore za ventilaciju treba obavezno izvana osigurati žičanim pletivom, da ne bi ušle razne štetočine.
OD ČEGA SE GRADI PERADNJAK?
Peradnjake gradimo od onog materijala koji nam je najbliži i najjeftiniji. Pri tom pazimo da zidovi i strop osiguravaju tehničku izolaciju, da u peradnjaku zimi ne bude prehladno, a ljeti prevruće . Unutarnja stijena neka bude glatka da se u nju ne zavlače razni paraziti (tekuti i sl.) i da se mogu barem dva puta na godinu dobro i lagano okrečiti vapnom u koje se može dodati neki preparat s baktericidnim i insekticidnim djelovanjem. Isto vrijedi i za drugu opremu koja se nalazi u peradnjaku (motke za noćenje, gnijezda i hranilice, odnosno pojilice i sl).
Što se tiče poda peradnjaka, neka bude od takva materijala da se štakori kroz njega ne mogu uvući, da ostaje suh, i da se može lako čistiti. To može biti lagani beton s glazurom, zatim cigle uložene u beton, nabijena ilovača ili daske. ,U tom slučaju ispod njih treba po čitavu peradnj aku postaviti žičano pletivo da ne bi ulazili štakori i druge životinje. Pod nasipamo blanjevinom, sječkom slame, pljevom bez osja, suhom piljevinom ili suhim pijeskom, već prema tome što nam stoji na raspolaganju. Svakih nekoliko dana stelju izmiješamo grabljama, a uklanjamo je 1-2 puta na godinu i zamjenjujerno novom.
GDJE SPAVAJU KOKOŠI?
U peradnjaku postavljamo motke za spavanje kokica. To su motke (štafli) široke 5 cm, kojima dva gornja ugla lagano zaoblimo. Pri tom računamo da na 1 dužinskom metru motke može spavati 4-5 kokoši, prema težini pasmine. Postavljamo ih u redove tako da između redova bude razmak od 30-40 cm. Budući da se ispod motaka za noćenje skuplja najveći dio kokošjih izmetina, to se ispod motaka stave pomične daske, da kokoši ne bi mogle ulaziti u taj prostor, zatvori se jakim žičanim pletivom velikog oka. Da se zrak u peradnjaku ne zagadi, taj se prostor svakih nekoliko dana posipa tankim slojem pljeve. Pod ležište za kokoši mogu se postaviti neke daske ili lim (da bismo izbjegli trošak za ogradu i žicu ispod motaka), ali u tom se slučaju izmetine moraju svakog dana uklanjati i odvoziti na đubrište.
Foto: Catherine Murray/Shutterstock